Saturday, 12 May 2018

Beograde

Bre
Pjevam sad Tebi
nek jede me ulica
Tvoja i hrani
i muči, a raduje Beskrajno
Volim ulice Tvoje

Asvalt i vreo k’o rat je
nigdje mi ne idemo već odavno
dolaze nam
i problem je dat
nekakav
u nebo dok gledam, u veo
zgrada je srušenih većinski deo
a ljudi su posebno
zamišljeni
i ko zna
kosmički šta tu sve stoji

Ne, nije to kraj
što ne znam, i znam
otkada sam tu
da granicu poznati mogu i stanicu
plodnu mi Duha oranicu
stranu na kojoj sam
duboko se privikao

Beograde
Ulice noćas su posebno tvrde
i meke tvoje
Noge večeras su umorne moje
Ti znaš
da spazih je
Reci sad o tom
u sjenci arhiva
sa jatom sam sabranih gavranova
Peruna pitam? Al, ne!
On ljut je
pitaću ponovo Ulice Tvoje
znaju Njen hod
i broj
i vrane mi grakću - Pozovi je!
Zovi ...

Ooo, Sestro, Brate,
ima l’ ko da osvrne se bar tamo mi na Te
na tvrdome tlu
nas tjeraju tu
i lažu
no, Život ne dajem
otme se duboki uzdah što
skriveni znak je
labud
kad može da pjeva

ja ponešto isto pjevati znadem
Beograd mi pjeva
i predivno lud je
misle da nema se kud
ooo, kako da nema!
svi pokušaji
da odem i nađem sad
Sebe i Nju
su opstali Tu
ooo, Sestro i Brate,
baš Tu
i mislimo na Te.

Letindor

Sunday, 29 April 2018

Ponekad sama

Sa tajnog Izvora je pila
Nije usamljena nikad bila
Ponekad sama
Sjetim se dana
To srce slama
Oooh, taj Brodolom.

Letindor

Thursday, 26 April 2018

Zaboravljeni junak - pripovijetka

Baraka usamljena ćuti na ivici šume pred kojom se prostrla ogromna ravnica. Tišina je plašt u ovo jutro pod kojim je buđenje, il' samo što nije. Vezilića polje je majka s čedima na grudima onim što ostalo je od četiri udarne eskadrile. Naoko mnogo i nije ostalo, ali priča je druga.

Pokušaće sokolovi ustaviti osvajača moćnijeg od nekud zvijer. Vazduh nad glavama ljudi je obojen strijepnjom, a nebo nad Vezilića poljem i teškom tom jutarnjom tišinom. Osjećaju je ovi junaci. Komandir 106. eskadrile Četvrtog avijacijskog puka kapetan Milijević nije ostao sam u toj tišini, s njim, u drugoj prostoriji je još pet mu odanih ljudi i vrsnih pilota. On je tu situaciju osjećao teže i zbog brige o ljudima, znao je, kao što to uvijek ponešto više zna komandant od svojih ljudi. Godina je ‘41.  i najveća tad svjetska sila se okomila pokoriti druge i staviti ih u ropsko stanje, a juče je bombardovan i Beograd. A dokrajčiće ga saveznici. Svi pomažu.

Provirio je kroz prozor svoje barake tu u obližnji šumarak gdje su pokorno stajale vatrene ptice, okretni niskokrilci engleske i domaće proizvodnje Kraljevine, harikeni i ikarusi. Ima šta ima, letićemo. Pod težinom komandirskih čizama i karaktera tog tihog i povjerljivog čovjeka lagano je pucketanje drvenih podova već razmicalo plašt te kobne tišine i magle, već napravilo je pukotinu da prođu misli ovog vođe do odbrambene mu malobrojne ratničke grupe. Ovdje se nije previše pričalo. Srce kod Komandira sad opsjeda misao o tom koliko su brojčano, a i sa  tehnikom su znatno nadmoćni neprijatelji. To ovdje više nikog ne zanima, letjeće se. Srce tu kazuje drugu priču. I ni po koju cijenu se ne može ustupiti upad na drzak način drznicima. Takvo je bilo i naređenje. Do posljednjega.

Tmina u čeličnim oklopima je prešla granicu zemlje i neba, i dublje neg’ što se moglo dozvoliti. Mnogo je ljudi već poginulo, misleći ina običan narod, a ljudi su blago za Milojevića. Na opiranje svako ti drznici biju i žešćom vatrom, a ako ništa biće bar ometeni, pomislio je. Malo nas je sad živih, zbog tog ne vrijedi ni jaukati. Junaci se Slave. Još jedno vrijeme stoji onako spokojno pokraj prozora u polumraku svoje brvnare, pušta te misli nek odu i pomalo pogleda gore, nebo još nije skroz otvoreno. Do sad su otjerali ih 27 tuđinaca, korijenom naši, al’ napadači. Jer takav je čovjek da i sam sebe će napasti. Lovaca je u rejonu Nove Topole i Aleksandrovca deset, pet harikena i pet ikarusa IK2. Još jednom se broje. Svi imali su svoje ime k’o nekad najbolji konji za borbu. Bili su i lovačka pratnja avionima Osmog bombarderskog puka za ciljeve isto ka tom sjeveru otkud se nadiralo. Niko još ne zna ni zašto se ratuje, nit’ se smije to priupitati. Ovo ljudi što ima sad iskusno je za ono što treba, a trebaće se i poginuti, jer ciljevi su i viši od svijeta, zna slovesan.

Zakopčava komandir još jedno dugme na bluzi pod vratom u novo jutro, dovodi se u radno stanje, kako bi rekli nekad vojnici. I uskoro će se pojaviti pred svojim ljudima i izdati im, možda, i posljednji zadatak. Do kraja se ide sa dostojanstvom. Planšetna torba i duža pilotska kožna jakna strpljivo stoje na čiviluku u uglu za vratima čekaju ruke da pokriju pleća čuvenog ratnika. Nije ni spavao, nešto tek malo, al’ odmoran je i spreman na sve što dolazi sa ovim danom. Ova borba je materijalno izgubljena unaprijed, ali duhovno nije i vrijedi se boriti. Makar i mrak to najgušći bio iskra će posebna i trajna biti Milijević i prijatelji. Svjetlo što dolazi iznutra. I odabrao je najbolje ljude za akciju.

Malo još i prostorija će biti dovoljno obasjana da se vide ljudska lica i ostalih učesnika za taj dogovoreni čas, i mape će se razviti po velikom stolu, izvršiti i posljednja priprema za let. U tom, dok je još gledao svoje posljednje misli kud odlaze, neko upravo zakuca na vrata, on reče svojim prijatnim glasom:

– Naprijed!

Nije se okrenuo ni da pogleda k vratima, znao je ko mu to dolazi. Stoji na pragu njegov pomoćnik, i kao što je to radio svako prethodno jutro, reče mu da su svi budni i spremni za sastanak. Neprijatelj hvata prvo svanuće. Oglasiće se, evo, još malo da magla popusti i svjetlost dnevna se pojača. Sve je što treba uz onu tehniku da se uspješno obavi zadatak. Neki osjećaj govori da je borba već sudbinska. Nešto kao posljednji let! O tome nikad nije volio ni da misli, a bio je spreman uraditi zadnje za ljude i svijet u kom se tad živjelo. Onu pravu i njemu jedinu ispravnu stvar po Srcu. I vojnik je, više od toga. Odgovornost je na njemu sad najveća i ići će prvi, duh naroda je sa njim, borba za žive i za predake je. A štiti i ljude pa, koliko može. Da malo je činio mi se u tome ne bi baš složili, sačuvano je ono glavno pa ko šta tu shvati. Mene kao pripovjedača to nije briga. Ostalo je da se borim na svoj način do sopstvenog kraja i pobjede, istorija nek’ piše šta hoće, to mislio je i Milijević. Ma, neka nas i zaborave. Tu nema niotkud pojačanja i tako je nekoliko već bitaka unazad. Nek’ je.

- O ljudima svojim mislim, o Duši uopšte čovjeka. Ali se sjeti i to da hariken okretni niskokrilac još hladan ćuti u grmovima, pod granjem maskiran. Uskoro će on biti vreo i oštar. U toj munji je potpuno miran i pribran, da oko i ruka su jedno mu biće, toliko ga poznam, i mada ne živjeh u isto vrijeme sa Milijevićem.

Odstupivši od prozora on sjede za radni sto, spram njega pet stolova je u liniju spojeni, čekaju ostale. Pomoćnik spremno je upravio i ovaj momenat, gleda svog komandira u oči, nema tu brige. I Milijević mu prozbori tiho:

- Nek’ uđu.

Jedan za drugim ulaze ti dostojanstveni ljudi u kombinezonima i ogrnuti kožnim jaknama, prosto laganim, potpuno sigurnim koracima. U vatru kad treba idu, i grade taj štit za zemlju i najmilije. Duša ni ne može drukčije. Uz nekoliko letjelica od prošlih dana preostalih ta nekolicina ljudi što ulazi sad u prostoriju Milijevića ojačava stvar. A njihova stvar je ništa do Duša Um je to stamena, hrabra i čestita čovjeka. Svijet srušen je no šta ih tu briga, jer borba još traje. Ljudi i ptica iako je u Vezilića polju sve manje nebo i crnje, al’ Duše su sjajne, najsjanije.

- Sjedite drugovi – dočeka ih kao i uvijek u sretnim ili u nesretnim tim bljeskovima iz vremena Milijević – Znate da ovo sve nije sjajno, al’ nećemo sada o očaju. Malo nas je i naređenje je da se borimo do zadnjeg pa, tu smo. I ne sumnjam u vas, al pitaću, takav je red, ima li ko da predomišlja se? Ima ko da ga je strah? Ja Iskrenost tražim, već znate. Recite!

Pomalo je ljut on na sebe što to pita, može uvrijediti prijatelje. No, takva je procedura. I nije ni najmanje sumnje bilo tu u nekog, al’ ljući je više zbog neke druge stvari, on zna da ljude sad šalje u smrt. A sve što može je - ići će prvi. Nema od nikoga odgovora i slika je čista na licima ljudi vjernih i radnih, kao i nebo kad iščisti se. Sokolovi - on reče im - da, letjećemo svi k’o jedan.

Bojište se pomjera dublje u teritoriju, neprijateljski avioni i više još rovare po našem nebu da možemo ih očekivati i direktno nad glavama svakog trena. Dočekajmo ih i ovaj put kako nam dolikuje, kad padnemo znaćemo zašto smo pali. Tri grupe po dva. Šest nas je. Oni su dobro obučeni, opremljeni, znate, brzi i moćni su vatreno, a ima ih mnogo. Mi nemamo kud neg’ život da damo zemlji našoj, Duh Nebu. Put vječni je, otuda ne žalite. Ja idem prvi, zatim redoslijed znate. Vojnici i oružari (njih nekoliko stoji uz vrata), ako se sada ne vratimo, javite se u susjedni pješadijski puk dok avijacija vas opet ne pronađe. Rat će još trajati.

Polako sada izvlačite ptice, - direktno se obrati zamjeniku - polijećemo u 21-oj minuti, sad tačno je …. a možda i prije. Pogledajte piloti mape i pozicije su sve već poznate, a vatra će biti i bliže. Eto, to je.

Usta komadir Milijević, priđe vratima na izlazu iz barake i tapše prijatelje kako su koji prolazili. Zadrža kratko još  zamjenika, poželi im dodatno sreću pred samo polijetanje. Odoh, moja je možda i spremna. Krenu korak i zastade:

- Slušaj, – reče mu Milijević - volim ove ljude i radoh bih sebe sebe dao da sačuvam ih. Al’ ništa, zaboravi. Odoh. Obiđi ih ovo malo na tehnici nek bude sve kako treba - i doda – uzmite ptice redoslijedom, prilično zdrave su, moja to malo tek izbušena. Kom hariken, kome ikarus, ovim ljudima je potpuno svèdno. I da te ne gnjavim više sa tim. Mašine su dobre, a ljudi plemeniti. Ja imam s kim letjelti - reče Milijević.

I tako komandir Milijević kao svaki vrstan starješina i junak uze za sebe naoko najlošije stojeću mašinu, a to bi uvijek i radio da zaštiti ljude.

Svjetlo će probiti uskoro nebo, za minut, dva, pet istrijebiti maglu, miluje lice prvog pilota, Milijevića. Karakter i Lik štit postojan su, sve što krene na njih tek utapa se. Lice više neg oplata čelična, jače neg bomba, ruka i iskrena prijatelja, duh i Srce svog naroda neće da izda pa makar bi drugi izdali njega.

Standardno, negdje do 20 minuta prije polijetanja svi će biti pored kraj letjelica da se obavi i pretpoletni pregled uz mehaničara i posljednji pozdrav uputi svima. Odlaze jedan po jedan da magla ne prilazi njima, laganim hodom. Ptice su na čistini i čekaju. Rosi. Klizav je teren, al’ nije mekan. Šest pilota po dva, a jedan već ulazi.

Zvuk motora zareza se ledinom čistom Vezilića polja u Aleksandrovcu, komandir to pokreće svog donekle ranjenog harikena za novi boj. I ostali za njim.
Dobrom uhu javljaju se i prvi ozbiljni zvuci neprijatelja. Zareza rotor na maksimalno, rep se ispravlja, pušta kočnice Milijević i potjera pticu u smjeru blažeg čeonog vjetra. Polje i nebo, sad njima svejedno je sudba kud šalje, dva po dva u nebu nestaju, negdje blizu i drugi motori bruje, ptice iz suprotnog smjera.

Rafal prvi na nebu odsiječe u Rovinama tog kobnog 7. aprila ’41-e godine u 13 i 30 časova, zatim, još jedan, još, i još … padaju ptice neke sa njima i ljudi, jedan i vrli kapetan Dragiša Milijević, komandir 106. eskadrile četvrtog avijacijskog puka nebeske Kraljevine. On pao, a pasti ni ne može takav, stroj tuče u zemlju i plamen se izdiže pišući ime Junaka na nebu. Rovine potajno znaju, i malo se priča. Srušen je od strane Bf 109E Meseršmita, al’ neprijatelju ne osta dužan. Oborio je dva i sam poslije pretvorio se buktinju koja je obasjala ogromno područje Vezilića. On i pogođen uspijeva još jednog oboriti, goreći u vječnosti Dragiša Milijević, kapetan prve klase i čovjek visokog ranga u svijetu ovdje još uvijek međ’ ljudima.

Letindor

Tuesday, 24 April 2018

Ima l‘ ime

Žalost đavlu
Ugledah je
kao stub od bistre vode
kretnje bjehu Joj slobodne
koraci iz sna što vode
stišće vrijeme
još nadamnom
gluve konje putem koji
mrtvo hode
molim kratko
tren još
u snu ovo kažem
pustite me
biću Njen,
a patnja k'o ne da
konji stoje
a ma, pustite me
džaba vama cijeli svijet.


Letindor

Do-re-mi-fa-sol-la-Mi-la

toliko mi fina
oku nevidljiva
juče bila si, a danas
prosto Dušom ugledah Te
moja mila
reci što si
i gdje tako
dugo bila

što si Cijelo nebo
meni otkačila
i sjećanje beskonačno
navratila
svratila si Lijepo
Sedmo nebo šapće 
kao da si Dobra vila

s malo slova hvatam
evo, po sjećanju
zvuke, Mila
beskonačno pružam ruke
spasila si me od muke
Ti,
Ljepoto neba gdje god
da si ovo vrijeme bila.


Letindor

Monday, 23 April 2018

Ibn Arabi - sufi mistik

Ibn Arabi - mistični filosof iz Andaluza, rođen na jugu Španije, Ibn Arabi ,,najveći šejh”. Ezoterik i sufi mistik, i pjesnik iz 12-og i 13-og vijeka. Od učitelja s kojima se sretao, i dvije su žene, Jasmina od Maršena, i Fatima iz Kordobe. Tri puta se sreće s velikim filosofom Ibn Rašidom (Averoes), ali treći susret se zbiva u snu i nakon Rašidove smrti. Metafizički dokaz s njima je suprotan fizici. Averoizam je malo više Aristotelizam. Arabi plovi još dalje.

Jedinstvo je Bića. U svemu je i neoplatonizam, i Suhravardijeva ,,filosofija svjetlosti”. Zaljubljenik je sufijske gnoze. Kreće ka Tunisu. On vidi duhovnu ili kosmičku hijerarhiju, četiri su stuba za četiri strane, a sedam nebesa, gledao je u nebesko rodoslovlje, metapovijest. Božanski je prijesto, sve objedinjeno. Ptica Anqa mu donosi duhovnu poruku o neophodnosti njegovog kretanja na hodošašće u Meku, na put u središte nebeske Ka’be kao univerzalnog duhovnog središta, jedinstvena toposa zemaljskih i nebeskih gradova, gdje počinju i dovršavaju rodoslovlja svih civilizacija, kultura i religija. 

Postaće članom Hidrova sufijskog reda. I pozvan je da s knjigama izađe u svijet na korist ljudima. Sve što postoji: nebesa, zemlja, ljudi, džini, stoka, bilje, čisto i nečisto, svo to nije ništa drugo do Bog, kaže Arabi. Ali ne trebaju se uzimati te neke posebne, pogotovo loše stvari da se iznači On, to rade neznalice, dodaje Arabi. Sve je oko Gospodara Jednog, Originala, sve stvoreno jest kopija.

U gradu Konji (Mala Azija) Ibn Arabi sreće, za nas već slavnog učenika, poklonika sufijske gnoze, Konjevija Sadrudina, koji će dati svoje čuvene komentare na Ibn Arabijeve sufijske spise. Arabi će se zaustaviti u Damasku, gdje mu je i tijelo fizičko pokopano. Napisao je par stotina knjiga, među njima i ,,Diwan”, a sve nam nije ni poznato. Mistički genij. Ideje su njegove svjetlosne, metajezički slikopis, znaci teokosmičkog, i rajski jezički Bitak. 

,,Svijet je pričin, i nema stvarnu egzistenciju” - kaže Arabi ,,... Znaj da si i ti sam uobrazilja. I sve što opažaš i to što sebi govoriš ,,to nisam ja” i to je takođe uobrazilja. I cijeli opstojeći svijet je uobrazilja u uobrazilji.”

Njegovo učenje je o transcendentnom jedinstvu Bitka, i ljudski jezik je Bitak svijeta, metajezik ili jezik Ademove (Adamove) rajske mladosti. U tome samo božanski Bitak jeste i samo on je istinska i apsolutna Stvarnost. Višestruki su kosmički svjetovi samoozbiljujućeg Božanskog Bitka (wugudullah). Neupućeni i prosti će reći panteizam i monizam. Različite su forme Mnoštva unutar Jednog … Postojanje mnoštva u čovjeku ni na koji način ne sprječava nas da posjedujemo Jedinstvo, kao što i postojanje mnoštva u Bogu ne lišava Boga njegove suštine. Božanski je i mikrokosmos. Savršen čovjek je uglačano ogledalo u kojem se odražavaju svi svjetovi, od svijeta teokosmičkog do mineralnog, analitički i sintetički istovremeno, nudeći Lice Božije koje jedino Jest, uči Ibn Arabi. Savršen čovjek je iznutra ispunjen preegzistentnom zbiljom, a izvana ukrašen neizbrisivim egzistencijalnim, metapovijesnim i metajezičkim svetopovijesnim i svetojezičkim, svetoetičkim i svetoestetičkim, eshatološkim znakovljem žive Svjetlosti, struktuiran u svome umu, srcu i duši tako. Bog stvori čovjeka da bude Duh (ruh) svijeta i sve, veliko i malo, učini podložnim njemu zbog njegove savršene (unutarnje) forme … I tako je sve u svijetu pod čovjekovim gospodstvom, ali ta činjenica je znana samo onima koji su toga svjesni - tek svjestan čovjek je savršen čovjek. Bog je uzeo Istinskog Čovjeka da u njemu razmotri sve Božanske Tajne, nevidljive stvarnosti koje se ozbiljuju na ontološkom nivou u sveobuhvatnom imenu i svaka stvar se kreće iz čežnje prema Njemu. Nadosobno je Lice Božje. Da, svakako, mi o tome svjedočimo! 

Muhammad ibn Ali ibn Muhammad ibn al-Arabi, Majstor svih majstora, kažu. On hvali Platona kao istinskog faylasufa. Ovaj sufi mistik ostavlja nam na stotine spisa. Njegova je filosofija živa, reći će. Kroz ljudski mikrokosmos on proučava vrijeme i metafiziku, pored logike, psihologije, etike, politike, i drugog. 

Znanje se tek daruje, kao blago neizmjerno, napominje Arabi osvrćući se na Svete knjige svog naroda. Filosofi mogu biti religiozni, ali i drugi. Filosofi to razumiju da pročišćenje Duše omogućuje da se Znanje preuzme iz viših sfera Života. Arabi je, međutim, i kritičan prema filosofima pa katkad daje prednost i teološkom, koje ne posjeduje, kao filosofsko, i spoznaju prirode. Poslanstvo je posljedica Božanske Zapovijedi, a ne zalaganja, kaže. Zato, istinsko Znanje se ne može steći dok ga Bog ne podari. Superiornim nad razumom označava Znanje Sufija koji skida zastor sa prirodna svijeta. Stvoreni po Božanskoj zamisli ljudska bića su sposobna oživjeti Božanske atribute kroz sebe. I to Arabi zove ,,stanje bez stanja”, jer takvi ljudi ne mogu biti definisani nikakvom odlikom. Takvi ljudi vide svoju Jedinstvenost, ali i svoju identičnost sa Božanskim. Vide sebe bliske, ali i daleko od Boga, vide se egzistentno i neegzistentno, iskazuju ali i skrivaju Božanske odlike. Božansko je neuporedivo, i druga vrsta gledanja, za Arabija ,,drugo oko”. Božanski atributi su ovdje: milosrđe, srdžba, darežljivost, pravednost, ljepota, veličanstvenost, nježnost, strogost. Bog je sopstvenu sliku uveo u postojanje i, vidimo, velika je sličnost i sa hrišćanstvom. Onaj ko raščlanjuje stvarnost gubi iz Vida Cjelinu, a tu je i racionalnost, donekle i filosofsko. Oni koji su prošli kroz skodanje zastora Vide u svim stvarima Božansko prisustvo. Neophodna je imaginacija, ona stvara te Veze s Višim jer ,,On je s vama gdje god bili”. U bliskosti s Istinom se dostiže Potpuno Biće. UDALJENOST, iako nužna da bi svijet stvorenog postojao, označava vezu s nepostojanjem (adam). Bog nas neprestano uči, kaže Arabi. Daleki Bog se vidi kao srdžba i oštrina, a bliski Bog kao milost i nježnost. 

Savršeno Znanje dolazi putem SRCA, a razum i refleksija su nedovoljni za potpuno poznavanje Istine. Tek razmišljanjem neće dostići Istinu ni filosofi ni teolozi, tvrdi Arabi. No, neki se nesporazumi otklanjaju putem razjašnjavanja. 

Jedno od dostupnijih spisa Arabija nakon njegove smrti je ,,Fusus al-hikam”. On piše o Jedinstvenosti Bića, o svijetu filosofije, o savršenom čovjeku, itd. 

Bog jeste i ne može biti, On pronalazi Sebe i sve stvari, ali ih ne može naći. Ovu misao Arabi označava pojmom ,,wujud”. Wujud nije samo postojanje već je i Svijest, Samosvijest, Znanje. Božiji wujud (i wujud kosmosa) je obavezan, a wujud bića moguć i neizvjestan. Dvosmislena je priroda mogućih stvari. Wujud je Svjetlo, a stvari su boje. Između svijeta tijela i svijeta duhova je svijet imaginacije kao svijet Duše koji ili koja podiže zastor. Mnogo je nivoa savršenstva po Arabijevoj psihologiji (grč. psykhe = Duša). Svud su priče o skrivenom blagu. 

I u vezi s tim ,,jezik ptica" je kuranski izraz koji označava vrhunsku spoznaju, poput i simbolike perja kojeg su koristili indijanske poglavice.

Letindor