Monday, 9 April 2018

Herman Hese - Voljeti

Osjećajnost, nježnost i duša koja lako vibrira, to je ono čime sam ja obdaren i na tome treba da zasnujem svoj život, kaže Hese, jer ... misli još uvijek ne znače život. One su put koji prema njemu vodi, a mnogi vječno ostanu na tom putu ... razum i logika u životu ne daju mnogo razloga za radost, a ni za patnju. Rizikujemo da uništimo značaj, život i smisao naših atmosfera ako ih podredimo razumu. Ljubav je najbolji primjer za to. Ko je ikada volio zato što je za to imao razloga ili zato što je to želio? Ne, ljubav se boluje i što nas više boli to nam veću snagu daje ... i ništa nije uzaludnije od razmišljanja o onom ko se voli.

Zato je bio srećan filosof koji je ljubav prema svijetu njegovao u svojim mislima i na taj način uvijek nešto novo saznavao. Ali - kaže Hese - ja nisam bio filosof. Jedna neobična ali jednostavna tajna mudrosti svih epoha uči nas da i najmanji čin voljenja, svaka ljubaznost i davanje obogaćuju, a da svaki napor da se osvoje bogatstvo i moć slabi i osiromašuje. To su znali i tome nas učili Indijci, grčki filosofi i Hrist, i poslije njih hiljade mudraca i pjesnika čija su djela preživjela epohe u kojima su živjeli, dok su kraljevstva i kraljevi njihovog doba nestali i zaboravljeni. Možete da se složite s Hristom ili s Platonom, sa Šilerom ili Spinozom: svuda vrhovna mudrost uči da nisu ni moć ni bogatstvo ono što nas čini srećnim, već samo Ljubav. Put ljubavi je tako težak jer se u ovom svijetu malo u nju vjeruje, jer se ona uvijek s nepovjerenjem dočekuje. 

Mi uvijek precjenjujemo objekt naše ljubavi i odatle proističu mnoge patnje. Ljubav ne treba da moli, a niti da zahtijeva ... nju ne vuku već ona vuče. A plamen koji gori u našem srcu ne pripada samo nama - on pripada cijelom svijetu. 

Bila je ambis u koji sam morao da propadnem, bila je to Božija ruka koja se jednog dana umješala u moj beznačajni život. I od tog dana taj beznačajni život postaje veličanstven i prinčevski ... nije bio život čovjeka iz viših krugova ... Od tog dana, sve što je nekada bilo važno postalo je lažno i dosadno. 

Moje najljepše pjesme
blistaju, one su kao ti!
Pred vratima stoje da ti se poklone:
hoćeš li mi otvoriti?

Vi ste, svakako, bili zaljubljeni, zar ne? I to više puta, jesam li u pravu? Da, da. Ali još uvijek ne znate šta je ljubav. Ne znate, tvrdim vam. Dogodilo vam se da plačete cijelu noć? I da loše spavate cijeli mjesec? Možda ste pisali pjesme pjesme i pomalo se igrali idejom o samoubistvu? Naravno, znam kako je to. Ali to nije ljubav. Ljubav je nešto drugo. 

U godinama prije polne zrelosti, mladalačka moć ljubavi ne obuhvata samo oba pola već sve i svakog, kako čulno tako i duhovno, sve je nadahnuto ljubavnom čari i čudesnom moći preobražaja, što se u kasnije doba povremeno vraća samo kod izabranih i pjesnika. 

Mladiću, u svom osjećaš srcu
patnju i slast od ljubavi
nije to sudbina tvoja samo već
bol je svih zaljubljenih.

U posljednje vrijeme se od pjesnika očekuje - a neki mladi pjesnici na to pristaju - da odbace upravo ono što ih čini pjesnicima: Dušu koja umije da se uzbudi, sposobnost da se zaljube, da vole i izgaraju, da sebe poklanjaju i žive u svijetu emocija, da dožive neslućena i natprirodna iskustva; treba da omrznu ono što je najvrjednije u njima, baš toga treba da se stide i da se brane od svega što može da se nazove ,,sentimentalnim“. Pa dobro, nek im bude; ali ja na to NE pristajem, meni su moja osjećanja draža od svih cinizama ovoga svijeta i samo su me ona spriječila da u godinama rata ne podlegnem sentimentalizmu cinika i ne zagrijem se za puškaranje. 

Ima ljudi znamenitih. Kaže Hese: za mene bi svijet bez Mocarta bio još siromašniji nego svijet bez Sokrata. 

Čudna je ljubav, čak i u umjetnosti. Ljubav ima moć koju kultura, intelekt i kritika nemaju; povezuje ono što je udaljeno i spaja ono što je različito. Savlađuje vrijeme jer svaku stvar stavlja u svoje središte. Samo ona daje sigurnost, samo ona je uvijek u pravu jer joj to nije cilj. 

Iako sve manje povjerenja imam u naše vrijeme, iako mi sve dekadentnije i korumpiranije izgleda čovječanstvo, još manje vjerujem da se ovoj propasti treba suprostaviti revolucijom i utoliko više vjerujem u čaroliju ljubavi. Ćutati o onome  o čemu svi brbljaju već je nešto. 

Tačno je da svijet boluje od nepravde. Ali mnogo više boluje od nedostatka ljubavi, bratstva i čovječnosti. Bratstvo koje se kali u maršu s hiljada drugih vojnika i s oružjem u rukama, za mene je neprihvatljivo, kako u vojničkoj tako i u revolucionarnoj formi ... Kada jedan čovjek mnogo očekuje od sebe, ja ga razumijem i odobravam mu, ali ako to očekivanje prenosi na druge i od svog života napravi ,,bitku“ za opšte dobro, moram da se uzdržim od svakog suda jer ja ne cijenim bitke, akcije i otpor; vjerujem da svaka želja da se promijeni svijet vodi u rat i nasilje i zato ne mogu da učestvujem u takvom otporu, jer ne odobravam njegove krajnje posljedice, i smatram da se ne mogu ispraviti nepravde i iskorjeniti zlo na zemlji. Ono što možemo i moramo da mijenjamo jesmo mi sami: našu nestrpljivost, naš egoizam (i onaj intelektualni), našu osjetljivost, nedostatak ljubavi i popustljivost. Svaku drugu promjenu svijeta, i kada je podstaknuta najboljim namjerama, smatram uzaludnom. 

Zlo uvijek nastaje tamo gdje nema dovoljno ljubavi. Ne treba se svađati zbog onoga što se voli ... pjesnička djela nemaju nikakvu potrebu za objašnjenjem ili odbranom, ona su izuzetno strpljiva i znaju da čekaju, ako nešto vrijede, i živjeće. A smrt? Šta kaže Hese? Smrt je slatka ako o njoj na taj način mislimo da je i prihvatimo kao jedan vid velike Vječne ljubavi i preobražaja. 

Letindor

No comments:

Post a Comment