Sunday, 8 April 2018

Solarić Pavle - Dositejev naj učenik

Jezikoslovna je Duša bila Solarića. Srednjovjekovna aristokratska mletačka republika Venetia, gospodarica mora (697-1797) sad već potopljena, mirom pripojena Austriji. Naš literat i lingvista, filolog, etimolog, etnolog, filosof Dositejev naj učenik samotni Pavle Solarić (1779-1821), živje kratko, al’ je mnogo uradio. Pomalo i kao pjesnik Muzama služi. Nastaviće nešto od toga i Vuk, spomenuti Solarića na početku svoje ,,Pismenice”. No, cilj Vukov je bio i drukčiuji, geopolitički podržan.

Iz Slavonije u Trst, upozna i Dositeja, u Veneciju pa u Srbiju ponovo Dositeju nadzorniku visokih škola te, malo do Beča. I tako u krug. Iliri će pod Habsburge. Tad štampa svoje ,,Rimljane slavenstvovavše”. Imade i želju da piše etimološki rječnik latinskog jezika. 

U predgovora svoje geografije (svjetske) začinjava sve filosofski, govoreći šta je dobro, a šta zlo, i kako poznavanje prirode i zemlje može uzdići čovjeka do spoznaje svrhe svoga postojanja. Ono što jest, i dobro je, već samo je nedoumnost naša onome, što je manje dobro, nadjela ime „zlo". Vaseljena nije tu zarad nas, već mi zbog nje. Jedno dok pada i ruši se, da drugo se podigne i sazida; jedno prestaje sa životom, a drugo otpočinje. U prirodi nema pokoja, i u njoj se ništa ne gubi, nema joj smrti. Tok stvari u prirodi leži u tome, da se bešćutni živi trunak diže preko životinje (skota), čovjeka i angela do boga, koji je izvor dobra. Riječ „zlo" je čovječji izum, nastao iz slabog poznanja prirodnog toka. Uz više znanja manje i zla je. Istorija djeluje kao učiteljica života, geografija k’o pratilica njena, ogledalo svijeta i putokaz, kojim će se s jedne strane upoznati raznolikost i obilnost prirode, a s druge, Um i čovjek u mnogoobraznosti svojih prilika. 

Latinski je već bio mrtav, a na njemu su predavali. Solarić insistira na maternjem jeziku. I ćirilicu. No, nije problem što učeni i trebaju znati pokoji strani jezik, ali šta će to ostalim građanima, govorio je. Poluizučavanje, pa još mrtvih jezika, godine baca u nepovrat. 

Izdaje tri svoja filosofska djela:  „Sverh vospitanija”, „0 samosti" i „Mudroljubac indijski". Radio je i prevode filosofskih djela. Zatim, uz svoj „Bukvar" i „Pominku" davao je i brojčanu vrijednost glasova. 
ništa znamenitije na filološkom polju.

Kako se djeca budu oxlgajala, takvi će kasnije biti građani, a kakvi budu građani, takva će biti sila i slava naroda i države. Nazrijevao je i odgojnu nevolju srpske škole početkom 19. vijeka kad nisu dopuštali da se um mladenački trgne na samostalnost i razmišljanje: „Prenimo se dakle, i krenimo se već jedanput iz pradjedovske naše dremote; nismo više ni u Egiptu ni na rijekama vavilonskim.” 

Pa, kad su sveštenici već pastiri svoga stada zemaljskog (ovo ime i najradije slušaju), onda zaista treba da nastoje i da tom stadu zemaljskom življenje što prijatnijim stvore. A stvoriće ga, ako se pobrinu za pravu naobrazbu svojih vjernika. U tome bi trebao da sastoji glavni rad sveštenički, jer napokon, liturgiju svršavati mogao bi i svaki neuki nevježa, koji umije čitati. . . Ali za nastavljanje i upućivanje narodno treba pravog svešteničkog i odgojnog pogleda. Srpski bi sveštenici trebali da se late ovog težeg zadatka tim prije, rekao je Solarić. Kamo sreće, reče Solarić, da je za Lazarevih vremena u Srbiji bilo više mudrosti nego li svetinje! To piše i u predgovoru svoga „Mudroljupca indijskog". 

Za društveni odgoj omladine trebalo je, po Solariću, da se osobitim trudom prihvate u prvom redu roditelji. Prostiji ljudi i radenici, koji se ispričavaju, da nemaju kad zabavljati se naobražavanjem svoje djece, pokazuju, da ne shvataju osnovne dužnosti svojeg života. Surovo postupanje zanatlija i dućandžija, koji ogrubljavaju srca svojih učenika šegrta, ostatak je iz barbarskih vremena. Dijete ne postaje čovjekom samim porodom nego u prvom redu naobrazbom. A ovu joj dadu narodni nastavnici i učitelji. I zato ne treba učitelje smatrati prostim najamnicima, jer će narodu svanuti prava zora tek onda, kad svako selo bude imalo svoje javno učilište, i kad se u njima bude poučavalo.

Srpski jezik je vidio kao korijenski, a ne tzv. staroslovenski. Azbuka je jedna zgodna za cijeloevropsko pismo, kaže, za njom Evropa uzdiše. Nepromjenljivost glasovne vrijednosti jednog pisma neprocjenjiva je. Svi govore tim ilirskim narječjem, i Rusi građanski. Latinski je kasnije dat. 

Kaže, prevelik uticaj Azije i Egipta je smutio značajno grčko pismo. 

Latinski u korijenu ima uglavnom slovenske riječi, npr. „Vladin" i nije ništa drugo neg „Latin". I akcenti su na istom slogu. Svi narodi nekad su pričali istim jezikom, sem Biblije kaže to i Solarić. Riječi Vlah, Vlasi, Latini, čine se kao da su izvedene od: vlast, vlastni, vladika, a ovo opet od „vladeti", od kojega i latinsko valere, validus, valde ... I tako bi riječ „Latini" dolazilo od „Vladini". Suglasnik „v" gubi se pred „l" kao u ob(v)ladati, ob(v)lešti, itd. u: Ladini; suglasnik „d" se pretvara u „t" kao u „Latsko'' (Lacko) od Ladislav! A nastavak - „in" čisti je slavenski svršetak kao u riječi „SrbIN". Od 700 riječi svaka daje od po 9 složenica i eto ti 6000 riječi latinskih po Solariću. 

Dimitrij Vladisavljević objavljajući preostale rukopise pokojnog Solarića, spominje osim Hieroglifike još šest dovršenih i nedovršenih naučnih radova: „Gramatiku srpsku", „Početak slavenskog roda" u devet glava (Mala Azija, Tracija, Ilirija, Helada, Italija, Galija, Germanija i Skandinavija s dijelom Britanije). 

Letindor

No comments:

Post a Comment