Friday, 6 April 2018

Sufizam - Mistika Srednjeg Istoka

Dobar dio filosofije (falsafa) ili veliki dio stare mudrosti blisko-istočnog svijeta je postojala i mnogo prije ove ere. Ako je Sofija Božanska Mudrost ni Sufizam nije daleko. Kultura naroda, sigurno daje i specifičnost filosofije, kao i religija što oblikuje kulturu. Ona kao spoljašnje objašnjenje je egzoteričkog karaktera i mijenja se u skladu s vremenom ili ciklusima života ljudi, dok je idejno - ezoterično nepromjenljivo ili bezvremeno, što naglašava i jedan od persijskih (kasnije iranskih) filosofa Nasir-i Husraw. Sudbina filosofije i značenje mistične filosofije sufizma se moraju spomenuti, i ne mogu se posmatrati nezavisno od promišljanja značenja ni šiizma. Dvostruko je kretanje te mudrosti, po vertikali, prema Izvoru (ma'ad) i od Izvora (mabda'). U tom smislu ,,prošlost je pod nogama" za starog filosofa Istoka. Šiitski imam (vjerski poglavar ili vođa ili učitelj) Ga'far Sadiqa kaže da Božija knjiga obuhvata 4 stvari:

. iskazani izraz ('ibara) - doslova izraz za vjernike;
. aluziono značenje (išara) - namijenjeno za elitu;
. skriveni smisao (lata'if) - nadčulni svijet, prijatelji Božiji;
. visoka duhovna učenja (haqa'iq) - samo za proroke.

Doslovni izraz je za slušanje, aluzija ja za duhovno shvatanje, skriveno značenje je za kontemplativnu viziju, a visoka učenja za integrisan duh. Četiri su smisla: egzoterički, ezoterički, razgraničenje (haad) i božanska nakana (muttala'). Egzoteričko je za usmenu predaju, ezoteričko za unutrašnje shvatanje, razgraničenje su izrazi koji kažu o dozvoljenom i nedozvoljenom, a božanska nakana je ono što Bog hoće ostvariti u svakom čovjeku.

Sedam je ezoteričkih smislova, 7 dubina skrivene dubine, što su i osnove šiizma, a i kasnijeg sufizma. Inicijacijsku funkciju ima imam, kao ,,Božiji čovjek", nadahnut, što opet nema veze sa sveštenikom u svjetovnom hramu.

Islamska filosofija ima i antičko nasljeđe, i to često preko Sirijaca koji su prevodili stara djela na sirijski i arapski jezik u 4. i 5. vijeku naše ere. Uoči Hidžre (622) Justinijan zatvara školu u Ateni i tad 7 (sedam) posljednjih neoplatonista nalazi utočište u Persiji (Iranu).

Kroz ovu mističnu filosofiju se prebacuje, inače, filosofima njihova potčinjenost dijalektici i logici, nesposobnost sagledavanja duhovne stvarnosti, nedostaje im smisao za nadosjetilno, poput tehnokrata u savremenom društvu kojima trebaju sredstva i dokazi. Rumijeva (Galaluddin Rumi Mawlana) djela se često nazivaju i ,,persijskim Kur'anom" - Mesnevije. On je jedan od najvećih sufijski pjesnika persijskog jezika i njegov red Mawlawiyya. Rumi je stvorio poznatu dervišku igru i red Derviša. Rođen je u Aziji 1207. godine.

Kad su Sufi učitelji govorili da više vole krčmu nego džamiju, mislili su na duhovnu opijenost, a ne na pijančenje. Mistici u sklopu svih religija na svoj način daju život zvaničnome vjerovanju, iako su u stalnom svojevrsnom sukobu. Najviše od svih je hrišćanstvo odbacilo gnostike, više nego islam sufije. Za Sufistu ‚‚mali džihad" je borba ili sveti rat koji se vodi oružjem, a ‚‚veliki džihad" borba sa svojim strastima. Ogledalo pomaže. Sve se vraća i loše misli i dobre misli, sve kao i bumerang. Bumerangu ne treba vazduh on se vraća i u kosmosu. Zato, dobro misli i neprijatelju. Postoji i tzv. ‚‚hrist islama" muslimanski mističar Haladž koji je razapet na krst u Bagdadu u IX vijeku: Između mene i Boga više nema objašnjenja, ni dokazivanja, ni znakova da me ubjeđuju, evo, zrači pojava Boga, koja plamti u meni kao neporecivi dragulj. Ibn Arabi kaže: ,,Ljubav je moje uvjerenje i moja vjera."

Ibn Bagga iz Saragose je pisao o spajanju čovjeka sa Djelatnom umnošću u djelu ,,Rukovođenje osamljenika". Organizovano djelovanje zahtijeva razmišljanje, i može se naći samo kod osamljenog čovjeka. Rukovođenje Osamljenika treba biti slika političkog rukovođenja Savršenom državom, Uzornom državom. U takvoj državi nema potrebe za sudijama, ni liječnicima. Osamljenik nema drugog liječnika do Boga. Ibn Bagga ove osamljenike označava kao strance u sopstvenoj porodici i društvu, a građani su idealnih država, zahvaljujući duhovnoj odvažnosti.

Šiitsko društvo nije društvo upućenih, ali su sredina potencijalno inicijacijska. Jedna od kasnijih šiitskih škola je i škola velikog arapskog mudraca Ibn Arabi-ja. On nije sam. Upravo Šiitska misao je hranila filosofiju proročkog i u Islamu, misao koja se ne može ničim zatvoriti, ni sputati. Svi imami bili su ,,čuvari knjige" koji objašnjavaju i prenose svojim učenicima skriveni smisao - Objavu, što je opet izvor ezoterizma koji korijene vuče iz šiitizma. Inicijacijsko upravljanje imama obuhvata ideju spoznaje  i ideju ljubavi. Dva osnovna učenja šiitizma su:

. duodecimalni (imamizam) - koji uzima u obzir 12 (dvanaest) konstelacija na nebu;
. septimalni - uzima u obzir 7 (sedam) planetarnih nebesa s pokretnim zvijezdama.

U oba ova slučaja broj kao osnova služi da izrazi svjestan simbolizam.

Svaki od 6 (ili 7) proroka (Adam, Noje, Abraham, Mojsije, David, Isus, Muhamed) imao je po 12 (dvanaest) imama. Imam novog vremena je skriven za čula čovjeka, a prisutan u srcu, svevremen, poput religije nevidljivog ličnog vodiča. Gnoza (znanje) se prenosi samo dostojnim nasljednicima, i zbog toga postoje mnoge zaštite.

Peti imam Muhammad Baqir je rekao: ,,Naša stvar je teška, ona nameće žestoki napor, može ga preuzeti samo Anđeo višeg reda, poslati prorok ili vjerni pristaša čiju će srčanost za vjeru Bog iskušati."

Šesti imam Ga'far Sadiq je govorio: ,,Naša stvar je tajna (sirr) u tajni, tajna nečeg što ostaje skriveno, tajna koju samo jedna druga tajna može naučavati, tajna iznad tajne kojoj je dovoljna jedna tajna."

Četvrti imam Ali Zaynul'abidina: ,,Moje spoznaje krijem, dragulje - od straha da nas neznalica ugledavši istinu, ne dotuče... O, Gospodaru! Kada bih objavio jedan biser moje gnoze - rekli bi mi: Ti si, dakle, obožavalac idola? - i našlo bi se onih koji bi smatrali dozvoljenim da se lije moja krv! - Oni nalaze da je ružno ono najljepše što im se nudi! Zato su Šiiti pravi čuvari tajne.

Prirodni zakon je zakon džungle i može se nadvladati samo Zakonom Božanskim. U vezi ovih saznanja imami objašnjavaju 4 kategorije proroka:

. prorok samom sebi, i nije mu dato da objavljuje poruku od Boga jer je ona lična;
. onaj koji ima vizije i čuje glas Anđela u snu, a ne vidi ga u budnom stanju, nije poslat nikome (Lot);
. koji ima viziju Anđela i čuje mu glas, ne samo u snu već i u budnom stanju, on može biti poslat većoj ili manjoj grupi;
. proroci - poslanici (šestorica ili sedmorica) Velikih koji ne ističu znanje s polja, već iznutra, kroz srce, neznajući ni sami kako, Božiji prijatelji (wali).

Srce je suptilni organ svjetlosti, podrška umnosti. Iz Kur'ana: ,,Srce ne poriče ono što je vidjelo... Nisu njihove oči slijepe, već su slijepa im srca ... Čovjeku nije dato da mu se Bog obraća osim iza zastora, ili mu šalje Anđela."

Dvanaest imama nije u vezi isključivo s fizičkim srodstvom, jer njihovo je srodstvo mnogo prije, dok fizičko može biti samo znak, a temelj nikako. Napor i duhovna vježba su uvijek prisutni za valjan duhovni polog.

Kur'an ne huli na ranije svete spise, i kaže: ,,Da su znali promisliti Toru i Evanđelje, i knjige koje im je njihov Gospodar poslao, kušali bi i ono što je iznad njih, i ono što je ispod njihovih nogu." (V: 70)

I trinaest nije valjda samo nesretan broj, već onaj zadnji, nevidljivi, imam, skriven ljudskim čulima, a prisutan u srcu. Zavisno od ljudi imam procjenjuje da li će se pojaviti ili ne, ali neće se pojaviti prije nego što ljudi budu u stanju i shvatiti. Tajna jeste upravo on, očekivani imam, čovjek Savršen, Potpun, Onaj koji navodi sve druge stvari da progovore.

Nakon smrti čuvenog šestog imama i po njegovom starijem sinu Ismailu, vjeruje se, ismailizam dobija ime i tako se odvaja od šiizma. Ismailitsko učenje je islamska gnoza u pravom smislu, spoznajno znanje. Um je vodič i on na kraju i nestaje, ostaje ljubav. Dvije su samo planine: planina umnosti i planina ljubavi. Doći do vrha Sinaja znači doći do Duše, a Duša Duše se otkriva tu kao mistična maslina. Iz ismailizma dolazi i do pojave sufizma, odnosno sufizam ima svoje porijeklo u šiizmu. Arapska riječ kalam (besjeda, govor) ne pripada mističkoj gnozi (irfan) ni nauci srca, već kao islamska skolastika označava čisto razumsku dijalektiku, a koja se izvodi teološkim pojmovima. Tawhid (Božije Jedinstvo) je osnovna dogma islama. U svakoj ljudskoj aktivnosti Božiji udio je čin stvaranja, a čovječiji udio čin je stjecanja. Za manihejce (persijska religija) Hermes je bio jedan od 5 (pet) Velikih proroka što prethode Maniju, i on je prešao u islamsku profetologiju kao Idris i Henoh (Uhnuh). Antički Hermes je stalno prisutan u hermetičkoj predaji islama. Tema ,,Savršene prirode" (at-tiba'at-tamin), pripisivana Sokratu, jedna je od najzanimljivijih u literaturi hermenautike. Savršena priroda je duhovni entitet, filosofski anđeo. To je drugo ime za Daena, nebeski Alter ego, svjetlosni lik.

Što se filosofije jezika tiče u islamu, jezik je ogledalo koje vjerno odražava pojave, predmete i pojmove. Između uma i jezika postoji veza. Tajne slova su u brojevima, a slova da su zbilja materijalnog svijeta. Jezik nije proizvod dogovora, niti je slučajan. On ima vezu sa tijelom, kao muzika, iz zamisli je Duše svijeta. Arapsko pismo bilježi samo suglasnike.

Mnoge zajedničke stvari spajaju staru antičku, šiitsku i ismailitsku gnozu, a ne treba zaboraviti ni postojanje teosofskih učenja (hikma ilahiyya) stare zoroastrijske Persije. Sve je to ugrađeno u bezvremenu filosofiju. Teosofija, inače, učenje je mudraca gdje je filosof ujedno i mistik.

Letindor

No comments:

Post a Comment