Friday, 20 April 2018

Tolstoj i Dostojevski

Poželjeh ih staviti malo skupa. Živjeli su svoju filosofiju. Tek su dvojica od najvećih pisaca-filosofa Rusije. Nekima su dragi oba, a nekima samo jedan od njih. Tolstoj je više skrivio crkvi od Dostojevskog mada je i ovaj drugi mislio da crkva kakva jeste nije dorasla svom zadatku. Bili su obojica veoma religiozni. Takođe Dostojevski otvoreno piše i protiv Jevreja. Tolstoj čak prepravlja zapovijesti, itd. Možda, ne treba sve ni reći, ali, sigurno je, valjali su podosta i religiji, iako ih kritikuju, naročito Grofa Tolstoja.


Tolstoj 

Lav Nikolajevič Tolstoj (1828-1910) je bio u sukobu s Ruskom pravoslavnom crkvom zbog svog slobodnog mišljenja i znamenitih dijela slobodarskog i naučnog duha. Bili su strpljivi s njim sve do izopštenja iz iste 1901. godine. On kaže: 

,,Počeo sam od toga što sam zavolio svoju pravoslavnu vjeru više od svog spokojstva; zatim sam zavolio hrišćanstvo više od svoje crkve, a sada pak volim Istinu najviše od svega." 

Analizom Jevanđelja on nudi i svoje traženje Istine u životu. U svojim teškim trenucima duha jednom kaže: ,,Moj život se zaustavio. Mogao sam disati, jesti, piti, spavati … no života nije bilo, jer nisam imao želja čije ispunjenje bih smatrao razumnim." 

Vidio je varku života i privid ljudske sreće. Bio je zdrav, cijenjen od okoline i hvaljen od nepoznatih. Kao mlad i veoma nemiran. Otud iskustvo. U životu ga, kaže, drže porodica i ljubav ka pisanju. Ako je život besmislen, čemu ga ukrašavati i činiti privlačnim za druge, pitao se. Osjećao je da je do tada živio tuđim životom, a poslije nalazi potrebu živjeti i svoj život. Tu kaže: ,,Strah od tame je bio prevelik ... 

Znao je Tolstoj da su sva ljudska znanja dostupna u raznovrsnim naučnim disciplinama, i nisu davala odgovor na pitanje življenja. U mladim danima je živio čulno, kafane, žene, sobarice, pjevačice, ciganke i tatarke, alkohol i kocka na kojoj dobar dio imanja gubi. Jedan njegov saborac je zapisao: Nestajao bi na jedan ili dva dana, a zatim bi se vratio kao zabludjeli sin, namrgođen, oslabio, i pokajnički bi dolazio. Volio je i lov. 

Nema Boga za onoga ko ne zna da ga nosi u sebi, kaže Tolstoj potencirajući Božju zapovjest: Ne ubij! - ukazujući da je ubistvo uvijek ubistvo i da ga niko ne može opravdati nacijom, religijom ili bilo kojim drugim uvjerenjem, jer je za njega Istina iznad svega i prije svega. 

Posjetivši jednom svoju prijateljicu iz djetinjstva Ljubovu, koju je prije dvadesetak godina u napadu ljubomore bacio s balkona, sad udana i ima tri prekrasne kćerke. Kako je volio djecu, igrao se s njima. Šest godina kasnije, jedna od tih ljupkih djevojčica, desetogodišnja Sonja, postaje mu supruga. Bogami i previše rano. No, tako je bilo. 

Empirijske nauke, na čijem početku ili kraju se nalazi matematika, i teorijske (misaone) nauke, uključujući metafiziku, nisu mu nudile zadovoljavajući odgovor čim bi mu se u duši pojavilo pitanje smisla života, sve teorije bi se rušile.  Zbog sjećanja iz djetinjstva, da ima ljudi koji vjeruju i sretni su, posumnjao je u istinu odgovora koji mu su mu dali umni ljudi iz njegove okoline, i tu počinje proučavati religiju. Otkrio je da u toj vreći stvarno leže blatom zatrpani dragocjeni biseri, traži ih kao istinu života, ne teološku ni istorijsku. Za njega nije glavno pitanje je li Hrist bio Bog ili nije i od koga je proizašao Sveti Duh. Važna je ona svjetlost istine koju želi da ga obasja. 

U prelomnim trenucima života Tolstoj je istinu pokušao naći u Jevanđelju (Svjedočenjima), ali nezadovoljan primjesama crkvenog učenja u njemu, preduzima čišćenje i sažimanje Hristovog nauka. Tako nastaje Tolstojevo Jevanđelje. Kad je dovršio posao, na svoje veliko čuđenje, shvatio je da je molitva ,,Oče naš" sažetak cijelog Hristovog učenja i to onim istim redom kojim je on sam rasporedio pojedine glave svog Jevanđelja kao stihove:

1. Čovjek je sin Beskonačnog Praizvora, Prapočetka, i Sin je tog Oca – ne tijelom, već Duhom;
2. I zato čovjek mora Duhom služiti tom Praizvoru; 
3. Život svih ljudi ima Božansko porijeklo. Ono je jedino sveto;
4. I zato čovjek mora služiti tome porijeklu. To je volja Očeva;
5. Služenje volji Oca života – daje pravi život;
6. I zato zadovoljavanje svoje lične volje nije potrebno za život;
7. Vremenski život je samo hrana istinskog (pravog) života;
8. I zato je pravi život van vremena i on je u sadašnjosti, u ovome trenu;
9. Obmana života je u vremenu: život prošlosti i budućnosti zaklanja i skriva od ljudi pravi život sadašnjosti;
10. I zato čovjek treba težiti da razruši vremensku obmanu prošlosti i budućnosti;
11. Istinski život je život u sadašnjosti, u ovom trenu, zajednički svim ljudima, a ogleda se i izražava Ljubavlju;
12. I zato, ko živi ljubavlju u sadašnjosti (sadašnjem trenutku), opštim životom svih ljudi, taj se sjedinjuje s Ocem, Praizvorom (načelom) i osnovom života.

U svom Jevanđelju Tolstoj kaže: Čitalac treba imati na umu da Hrist nikad sam nije pisao nikakvu knjigu … On čak nije ni kao Sokrat svoje učenje iznosio pismenim i učenim ljudima, nego je govorio gomili nepismenih; i da su tek dugo poslije njegove smrti ljudi počeli zapisivati ono što su slušali o Njemu. 

Tolstoj po riječima Džemsa Džojsa ,,nikad nije tup, nikad nije glup, nikad nije dosadan, nikad teatralan" i spada u genijalne klasike ruske književnosti, poznate širom svijeta po djelima koja se čitaju i ekranizuju, edukuju. Negdje se kaže da i tvorac savremene indijske države, Mahatma Gandi svoju filosofiju nenasilnog otpora preuzima od poštovaoca i poznavaoca budizma i hinduizma, mislioca Lava Tolstoja. 

Ludwig Wittgenstein je tako u svoj ratni dnevnik zapisao: Uvijek iznova u duhu ponavljam Tolstojeve riječi: ,,Čovjek je bez snage po mesu, ali je slobodan po Duhu." Možda u meni ima nešto duha. Ne bojim se da ću biti ustrijeljen, nego se bojim da svoju dužnost neću ispuniti kako valja. Neka mi Bog dade snagu! Amen, amen, amen.” kaže čuveni Vitgenštajn. 

U eseju Duhovna potraga L. N. Tolstoja ona (Ana Konstantinovna Lomunova, doktor filoloških nauka i autor niza radova o Tolstojevom životu i stvaralaštvu) kaže da je Tolstoj svoj duhovni razvoj podijelio u tri faze, a svaka je imala svoje vrijednosti: lične, društvene i Božanske. Pred kraj života o epohama svog života u dnevnik je zapisao: ,,Čovjek prolazi kroz tri faze, a ja trenutno živim u trećoj. Prva faza: čovjek živi samo za svoje strasti; hrana, piće, veselje, lov, žene, sujeta, ponos, i život je pun. Tako je bilo i sa mnom do tridesete godine … do prvih sijedih vlasi … zatim se pojavio interes za dobro ljudi, svih ljudi, čovječanstva … taj interes je utihnuo u prvo vrijeme porodičnog života no zatim se opet pojavio s novom, strašnom silom … Sva moja religiozna svijest se usmjerila na postizanje opšteg dobra. Sada osjećam slabljenje tog nastojanja: ono ne ispunjava moj život … njegova osnova je služenje Bogu." (Ispovijed) Ova podjela odgovara i Kjerkegorovim fazama u čovjekovom životu: estetičkom, etičkom i religioznom. 

Ruski Grof je shvatio da vjera nije samo praznovjerje i izvještavanje o čudima, nije samo odnos čovjeka i Boga, nije samo bezuslovno slaganje s onim što je o svetim sakramentima i ritualima neko čovjeku rekao, VJERA je prije svega znanje smisla ljudskog života. Vjera je životna sila. Kad čovjek ne bi vjerovao da radi nečeg treba živjeti, on ne bi živio. Ako shvata iluziju konačnog, čovjek mora Vjerovati u Beskonačno. ,,Bez vjere nije moguće živjeti“. Život svijeta se odvija prema nečijoj volji – neko tim životom čitavog svijeta i našim životima vrši nekakvo svoje djelo. Da bi postojala nada u shvatanje smisla te volje, potrebno je prije svega ispunjavati ju – raditi to što od nas traži. Pogriješio sam ne toliko radi toga što sam neispravno rasuđivao, koliko zato što sam živio loše. Shvatio sam da je od mene istinu sakrila ne samo zabluda mojih misli, već i sam moj način života. 



Dostojevski 

Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821-1881), ruski književnik, za mnoge filosof, poznat i kao jedan od prvih predstavnika psihološkog realizma u evropskoj književnosti. Upoznao je scene siromaštva i bijede, materijalne i Duhovne, koje mu utiču na svijest o ljudima i životu. Otac Mihail Andrejevič, vojni ljekar plemićkog porijekla, bio je krut čovjek, dok je majka Marija Fjodorovna bila kultivisana i nježna žena. Svoje djetinjstvo je Dostojevski opisao kao djetinjstvo bez radosti. Nakon smrti majke otac ga prisiljava da zajedno s bratom ide na vojnu inženjersku akademiju u Petrogradu, omalovažavajući i ignorišući pri tom književne sklonosti djece. Otac im je namijenio unosan posao vojnih inženjera i takav ugled u društvu. Mladi Fjodor, dječak bez sklonosti za tehnikom i građevinstvom, pati pod vojnom strogoćom i dosadnim školovanjem, a spas je pronalazio u ljubavi prema književnosti. 

‚‚Neizostavno će doći kraj toj strašnoj usamljenosti i razumjeće svi odjednom kako su se neprirodno odvajali jedan od drugog i ljudi će se čuditi što su tako sjedili u tami, a svjetlost nisu vidjeli. A dotle, ipak, treba zastavu čuvati." (njegov čuveni roman, klasik: Braća Karamazovi)

Godine 1839. mu je ubijen otac, a glasine govore da ga je ubio jedan od kmetova s njegova imanja. Neki smatraju da je taj događaj potaknuo i jak osjećaj krivnje kod Fjodora koji često tokom mladosti priželjkuje smrt prestroga oca. Imao je i epileptične napade. 

Iskoristivši skromno nasljedstvo, povukao s posla crtača u tehničkom uredu i upušta se u karijeru slobodnoga književnika s financijskim problemima. Iste godine anoinimno objavljuje prevod Balzakovog romana ,,Eugeine Grandet” i piše svoj prvi roman ,,Bijedni ljudi". Literarni kritičar Njekrasov proglašava  Dostojevskog novim Gogoljem, a Bjelinski, najistaknutiji kritičar tog doba, dijelio je isto mišljenje i proglasio Bijedne ljude prvim ruskim socijalnim romanom. Idućih godina Dostojevski je napisao nekoliko romana i kratkih priča koje slikaju umobolnost, moralno propadanje i sadrže fantastične elemente. U mladosti bio radikalni protivnik ruskog carskog režima, zanosio se utopijskim socijalizmom, te nakon osude na smrt i pomilovanja neposredno nakon izvršenja kazne doživljava dodatni šok, kad su mu dvojica kolega ovim otjerana u ludilo, zatim osuđeni na sibirsku robiju i progonstvo. Pisac je četiri godine robijao, a nakon toga morao i četiri godine služiti kao običan vojnik u surovim uslovima zabačenih krajeva azijske Rusije. To je iskustvo vremenom dovelo do evolucije njegovih političkih stavova od liberalizma prema konzervativizmu i odbacivanju Zapadnih vrijednosti. 

Godine 1880. pri otkrivanju spomenika Puškinu u Moskvi, Dostojevski drži čuven i uspješan govor kojim oduševljava svoje savremenike. 

Zamišljen nad stvarnošću svog doba, Dostojevski osluškuje glasove epohe, sluti kretanja društvene misli i osjeća čovjeka. Njegova misao ima snagu emocije, i upravo zbog tog neraskidivog preplitanja opšteg i posebnog. Izreke: 

Glupan koji je postao svjestan da je glupan nije više glupan; 
Koliko je ljudi koji ne misle sami, nego žive od misli koje su izmislili drugi; 
Voljeti nekog znači vidjeti ga tako kako ga je Bog zamislio; 
Ako raj nije u samom tebi, nikad nećeš ući u njega. 

Vidljivo je da je Dostojevski još prije robije naginjao hrišćanskom misticizmu te da njegov utopijski socijalizam nije slijedio materijalističke doktrine poput Feuerbachove već crpi iz idealizma Furijea i Schillera, iz shvatanja koja je kasnije ismijavao. Novo u viđenju svijeta Dostojevskog nakon sibirske muke jeste uzdizanje carizma, ruskog pravoslavlja i nacionalizma, i uopšte protivzapadnih stavova u kojima se približio slovenofilima, ali nikad potpuno. Nakon povratka u Sankt Peterburg Dostojevski objavljuje ,,Zapise iz mrtvoga doma" kao opis svoga robovanja, pun realističkih prikaza sapatnika-robijaša. Ova knjiga ostvaruje veliki uspjeh i donosi autoru djelimičnu carevu rehabilitaciju. 

Tad on polazi na putovanje po Europi, u Njemačku, Francusku, Italiju i Englesku. U Londonu posjećuje Hercena i Bakunjina, socijaliste. Druga žena mu je donijela porodični mir i sreću, te djecu, a i odvikla ga je i od kockarske ovisnosti.

Ubrzo objavljuje i ,,Zapise iz podzemlja" gdje primijenjuje niz postupaka u kojima inovira prozu i postavlja obrazac svojih budućih velikih romana: ideološki obračun s utopijskim i uopšte ,,humanističkim" stereotipima, niz esejističkih poglavlja koja su esencijalno dramatizovani sokratovski dijalozi vođeni u atmosferi s jakim strastima i skandalima; žurnalistički stil kojem je jedina svrha funkcionalnost u saopštavanju autorove vizije, a ne estetski doživljaj; psihološku tipologiju koja obuhvata najčešće tipitzovane hrišćane, nihilističke cinike, radikalne intelektualce u borbi protiv svih opšteprihvaćenih vrijednosti ili religiozne ateiste, djecu iz ,,slučajnih porodica" i ljude kojima je povrijeđeno dostojanstvo. Dostojevski je razvio stil tzv. ,,struje svijesti” davno prije nego je postala popularna u angloameričkom romanu 20. vijeka. On ima neizmjeran uticaj na svjetsku književnost i mnogo mu duguju pokreti ekpresionizma i egzistencijalizma. Njegovi romani, poput ,,Zločina i kazne” i ,,Braće Karamazovih”, se smatraju velikom inspiracijom za egzistencijalistički pravac filosofije 20. vijeka. On kaže i:

,,Nikad ništa ne preduzimajte dok vas drži bijes” te
,,Čovjek je nesrećan zato što ne zna da je srećan.”

Letindor

No comments:

Post a Comment