Monday, 16 April 2018

Tolstoj: Traganje za Bogom

Vrlo daroviti ljudi dali su se na istraživanje šta je u stvarima istinito, a šta lažno, da bi rješenjem tog pitanja postigli duševnu nepomućenost ... Prisutnost je vrjednija od znanja. Nešto se ostvaruje samo onda kad je ujedinjeno. Ako se nečemu oduzme jedinstvo, to više nije ono samo. Ni kuća ni čovjek neće postojati ako nemaju jedinstvo. Jedinstvo je zdravlje i ljepota. I Duševna vrlina se ostvaruje kad je Duša ujedinjena u Jedno ili Cjelinu. Poteškoća se javlja najviše zato što se Jedno ne može dokučiti ni znanjem, ni mišljenjem, kao ostali predmeti mišljenja, već pomoću te prisutnosti vrjednije od znanja. O Jednom se zato ne može ni govoriti, ni pisati, ali se može upućivati na njega. Duša doživljava otpadanje od stanja Jedinstva i nije potpuna jedino kad prima spoznaju nečeg. Jer spoznaja je pojam, a pojam je mnoštvo. Duša mimoilazi Jedno, jer upada u iluziju konačnog broj i mnoštvo. Ona mora projuriti preko znanja, nikako ne napuštati stanje Jedinstva, već ostaviti i znanje i ono što se može znati da se dođe do svjetla Sunca. 

,,Rodio sam se, vaspitao, rastao zahvaljujući njima; oni su iskopali gvožđe i naučili sjeći šumu, pripitomili krave i konje, naučili sijati, naučili živjeti zajedno, uredili naš život; oni su me naučili da mislim, da govorim. I ja, koji sam njihovo djelo, koga su oni nahranili, napojili, naučili, koji mislim njihovim mislima i riječima, dokazao sam im da su oni - besmislica! Nešto se tu ne slaže - govorio sam sebi - Negdje sam ja pogriješio. Ali u čemu je bila pogreška, nikako nisam mogao ustvrditi ... da sam se mogao do tako smiješnog stepena prevariti i misliti da je moj, Solomonov i Šopenhauerov život pravi, normalni život, a život milijardi nešto nedostojno pažnje ... Dugo sam živio u tom bunilu koje je naročito svojstveno, ne na riječima već na djelu, nama, najliberalnijim i učenim ljudima ...

I shvatio sam da vjera u svom najbitnijem značenju nije samo saglašavanje s onim što je rečeno čovjeku, kako se najčešće shvata vjera - vjera je spoznanje o smislu ljudskog života po kome čovjek ne uništava sebe, več živi. Vjera je sila života... Kad ne bi vjerovao da za nešto treba živjeti, ne bi živo ... ako on shvata privid konačnog, on sigurno vjeruje u beskonačno. Ne može se živjeti bez vjere... Sad mi je postalo jasno da je čovjeku, da bi mogao živjeti, potrebno - ili da ne vidi beskonačno, ili da ima takvo objašnjenje smisla života u kome bi se konačno izjednačavalo s beskonačnim ... Ali došlo je vrijeme kad sam prestao vjerovati u konačno ... i otkad postoje ljudi pronađeni su odnosi konačnog prema beskonačnom - i iskazani. Sve te pojmove kojima se izjednačava konačno s Beskonačnim i dobija smisao života, pojam Boga, Slobode, Dobra, mi podvrgavamo logičkom ispitivanju. A ti pojmovi ne mogu izdržati kritiku razuma. Počinjao sam da shvatam da se u odgovorima koje daje Vjera čuva najdublja Mudrost čovječanstva i da ja nisam imao prava da ih poričem na osnovu razuma, i da, što je najglavnije, jedino ti odgovori odgovaraju na pitanje o životu. Ja sam to shvatao, ali mi od toga nije bilo lakše. Sada sam bio spreman da prihvatim svaku vjeru, samo ako ona ne bi zahtijevala od mene neposredno poricanje razuma, što bi bilo laž. Bez obzira na to što sam pravio sve moguće ustupke, izbjegavao svaki spor, nisam mogao prihvatiti vjeru tih ljudi - vidio sam da ono što su oni propovjedali kao vjeru nije bilo objašnjenje već zamagljivanje smisla života, a da su oni sami propovjedali svoju vjeru, ne zato da bi odgovorili na pitanje o životu, koje je mene privelo vjeri, već zbog nekih drugih, meni tuđih ciljeva ...

Što su mi više i podrobnije izlagali svoja vjerovanja, sve sam jasnije uviđao njihovu zabludu i gubio svoju nadu da ću u njihovoj vjeri naći objašnjenje smisla života ... Jasno sam osjećao da oni obmanjuju sebe, i da ni oni kao ni ja nemaju drugog smisla života sem da žive dok žive, i da uzmu sve što im dođe pod ruku ... živjeli su isto tako ružno, ako ne i gore, kao i oni koji ne vjeruju. I shvatio sam da vjera tih ljudi nije ona vjera koju sam tražio, da njihova vjera nije vjera već samo jedna od epikurejskih utjeha u životu. Hrišćanskim istinama bilo je pridodato takođe mnogo praznovjerja, ali je razlika bila u tome što su praznovjerja bila sasvim nepotrebna vjernicima iz mog kruga, nisu uopšte bila povezana s njihovim životom, bila su samo epikurejska razonoda svoje vrste ... Osvrnuo sam se još dalje oko sebe. Duboko sam se unio u život ogromnih masa u prošlosti i sadašnjosti. I vidio sam, ne dvojicu, trojicu, desetoricu, već stotine hiljada, milione takvih koji su shvatili smisao života koji su umjeli da žive u miru. I svi oni, beskrajno različiti među sobom po svom načinu života, umu, obrazovanju, položaju, svi su oni podjednako i potpuno suprotno mom neznanju znali smisao života i smrti, spokojno radili, podnosili lišavanja i patnje, živjeli i umirali, nevideći u tome težinu već dobro. I ja zavoljeh te ljude. Shvatio sam da je istinu zaklonilo od mene ne toliko moje pogrešno mišljenje koliko sam moj život, koji sam provodio u onim izuzetnim uslovima epikurejstva i zadovoljavanja strasti. I tačno je da je moj život - život povlađivanja strastima - i bio besmislen i zao, i zbog toga se i odgovor da ‚‚Život je zlo i bemislica" odnosio na moj život, a ne na život ljudi uopšte. Shvatio sam onu istinu koju sam kasnije našao u Jevanđelju da su ljudi više voljeli tamu nego svjetlo, zato što su njihova djela bila zla. Jer svako ko čini zla djela mrzi svjetlost i ne ide ka svjetlosti da se ne bi njegova djela otkrila ...

Zavolio sam dobre ljude, omrznuo sebe, i priznao istinu. Sad mi je sve postalo jasno. Život cijelog svijeta teče po nečijoj volji - neki tim životom cijelog svijeta i našim životima radi nešto svoje. Da bi bilo nade da ćemo shvatiti smisao te volje, treba je prije svega izvršavati, raditi ono što se od nas traži. Ako ja ne budem radio ono što se od mene traži, a još manje šta se traži to od svih nas i od cijelog svijeta. Ako bi golog i gladnog prosjaka doveli s raskrsnice u neko pokriveno mjesto jednog divnog preduzeća, nahranili ga, napojili i natjerali da pokreće gore-dolje neku motku, sigurno je da, prije nego što bi prosjaku bilo jasno zašto su ga doveli s raskrsnice, zbog čega pokreće motku, da li je dobro uređenje cijelog preduzeća, on prije svega trebalo da pokreće tu motku ... Ako bude pokretao motku, shvatiće da ta motka pokreće pumpu, da pumpa dovodi vodu, da se voda razlijeva po alejama; tada će ga izvesti iz pokrivenog bunara i dati mu drugi posao, i on će sabirati plodove i ući će u milost svoga gospodara, i prelazeći s nižeg na viši posao, sve dublje i dublje shvatajući uređenje cijelog preduzeća i učestvujući u njemu nikad neće ni pomisliti zašto je tu i nikad neće prebacivati svome gazdi. Tako ne prebacuju svome Gospodaru ni oni koji izvršavaju Njegovu volju... a mi pametnjakovići, jedino osjećamo da nigdje ne pripadamo i da nam je potrebno da se sami od sebe spasavamo kako god znamo ... Svijest o neispravnosti (nedovoljnosti) racionalnog saznanja pomogla mi je da se oslobodim sablazni jalovog mudrovanja. Ubjeđenje da se spoznanje istine može postići samo životom, pobudilo me je da posumnjam u ispravnost svog života ... I opet mi se predstavljao onaj bog, naš tvorac u trojstvu, koji je poslao svoga sina iskupitelja. I opet se taj, od svijeta i od mene odvojen, bog topio i topio na moje oči kao komad leda, i opet mi ništa nije ostajalo ...

Pojam boga nije Bog, govorio sam sebi ... Nije to ono što ja tražim. Tražim ono bez čega ne bi moglo biti života... i sjetio sam se svih onih umiranja i oživljavanja koja su se u meni zbivala stotinama puta. Sjetio sam se da sam živio samo onda kad sam vjerovao u Boga ... Kad zaboravim i ne vjerujem u Njega ja umirem. Spoznati Boga i živjeti - to je jedno isto. Bog je život. Živi pronalazeći Boga ... Vratio sam se u onu vjeru koja me je stvorila i nešto htjela od mene ... Razlika je samo bila u tom što sam nekad sve to bio prihvatio nesvjesno; sad sam, međutim, znao da bez toga ne mogu da živim ... I Bog je tako stvorio čovjeka da svaki može izgubiti dušu... Taj smisao bio je jasan i blizak mome srcu... Želio sam svom svojom Dušom da budem sposoban da se sjedinim s narodom, izvršavajući obrednu stranu njegove vjere, ali to nisam mogao učiniti. Osjećao sam da bih lagao samog sebe, da bih se podsmijevao Onome što mi je predstavljalo Svetinju ako bih to učinio ... Ali kad sam prišao carskim dvorima i kad mi je sveštenik naredio da ponovim kako vjerujem da je ono što ću progutati istinsko tijelo i istinska krv, ubolo me posred srca; to ne samo da je bio pogrešan ton, bio je to strog zahtijev nekoga koji, očigledno, nikad nije ni znao šta je to vjera... U želji da povjerujem, smjerno sam progutao tu krv i tijelo bez huljenja, ali udarac mi je bio nanesen. I, znajući unaprijed šta me očekuje, drugi put nisam mogao otići... Samo je meni, nesrećniku, bilo jasno da je istina tananim nitima isprepletena s lažju i da je ja ne mogu prihvatiti u takvom vidu... Išao sam onamo gdje mi je izgledalo svjetlije... I meni, koji sam se uzdao u istinu o sjedinjenju u ljubavi, nehotice je palo u oči da sama vjera razara ono što je dužna da stvara. Sveštenici svih raznih vjeroispovjesti, njihovi najbolji predstavnici, ništa mi nisu rekli sem da vjeruju da su oni u istini, a oni drugi u zabludi, a da sve ono što oni mogu je da se mole zanjih... Samo mi je jedan sve objasnio, ali tako da više nikoga nisam ni pitao ... Sve sam shvatio. Ja tražim vjeru kao silu života, a oni traže najbolje sredstvo da pred ljudima ispune određene obaveze... Obratio sam svoju pažnju na to šta se radi u ime vjeroispovjesti, i uhvatio me užas... U to vrijeme Rusija je bila u ratu. I Rusi su u ime hrišćanske ljubavi počeli ubijati svoju braću. Nisam mogao da ne mislim o tome. Nije se moglo ne vidjeti da je ubijanje zlo suprotno samim osnovama vjere. A u isto vrijeme molili su se u crkvama za uspjeh našeg oružja... Mada sam vidio da je kod naroda bilo manje primjese tih laži koje su me odbijale, nego kod predstavnika crkve - ipak sam vidio da je u vjerovanju naroda laž bila dodata istini. Ali odakle laž, a odakle istina? I laž i istina prenijete su preko onog što nazivamo crkvom. I laž i istina sadrže se predanju, u tzv. svetom predanju i spisima. I, htio ne htio, pristupio sam proučavanju, istraživanju tih spisa i predavanja - istraživanju koga sam se dotad tako bojao... Da u učenju vjere ima istine, u to ne sumnjam, ali je nesumnjvo da u tom učenju ima i laži i ja moram da istinu pronađem i laž, i da ih odvojim jednu od druge ...

... Pokušavam da se probudim, ali ne mogu. Šta da radim, šta da radim? - pitam se i pogledam naviše. Gore je takođe provalija. Gledam u tu provaliju neba i trudim se da zaboravim na tu provaliju dolje i, stvarno zaboravljam. Beskonačnost onog dolje odbija me, i strah me je od nje; beskonačnost onog gore privlači me i bodri. Tako visim nad provalijom na posljednjim remenima ... znam da visim, ali gledam samo gore, i strah iščezava... pa ako ležiš na tom remenu sredinom tijela i gledaš gore, o padanju ne može biti ni govora. Sve mi je to bilo jasno, i bio sam zadovoljan i miran. I kao da mi neko kaže: Pazi, zapamti. I tada sam se probudio”. (Lav N. Tolstoj: Traganje za Bogom)

Letindor

No comments:

Post a Comment