Saturday, 21 April 2018

Vinaver Stanislav - Ritam riječi

Prevodio je tako mnogo, čak hiljadu i jednu noć, TAJ gutač vatre na vašarima i spravitelj lijeka čudesnog bio je Vinaver kog nema više. I je li tek jedan islužen vojnik, sobarica, labud il’ prvosveštenik? Malo šta više je volio od jezika svog i drugih, sada koja kultura il’ narod već je i nebitno kad opšta je stvar. Da bi se čovjek ispoljio tu treba kultura, energija bila bi zarobljena jednačina nerješena i muka neka nam iznutra. Otud često i nervoza. Izražajno je sredstvo bitno, bogatstvo pojma, prijeteća je neizražajnost. Slušao je žubore jezika, melodije i živ govor. Sloboda, stvaralaštvo - zbog toga napalo ga bar 20 njih u Društvu srpskih književnika. 

Vinaver je otkrivao TE veće ljepote svog jezika nego što podnose data pravila. I kako bi drugo neko ko bi prevodio Bajke Andersena. Osjećao je, kaže, složenost Duše puža i ruža, sve druge junake čarobnog svijeta. Ne smije biti tu praznih riječi k’o objašnjenja, jer imaju čuda. Sloboda je u tim igrama riječi, u igri s gramatikom i sintaksom, čak od toga jedan poželjan smijeh. Još napadaju mnogi pedanti. Ne treba staro ponavljati, ni u jeziku, kaže Vinaver. Prevladati. Pjesnik priča bez kompromisa. I ritam mora pripadati svojoj epohi. Ne bježi Vinaver od neslužbenog, i šatrovačkog, ni nekog mladalačkog žargona. Deseterac epski nas zatvara, drži sve staro i MRTAV je jezik, inače divan. Ne živimo cijelim stihom u 10, već poletimo sa 4 sloga i zatim je pad sa ostalih šest. Te, uvijek isto, zar ne možemo cijelim stihom da poživimo, pita Vinaver. Robuju mnogi. Tu nije data akcija cijela kroz jezik troheja. Pa, tako i Dučić, Pandurević, Rakić, i mnogi drugi upola žive. Evropa nas tuče kroz napor Verlena sa najmanjom mjerom. Epski je jezik naša opasnost, po Vinaveru. Uzaludan je početni polet jer suđen je pad. Protiv trohejske (suprotan jambu) sudbine ritma staće romantik Laza Kostić, prometejski - da akcija traje do samoga kraja. Iako još po nečemu moćan je epski jezik Vinaver vidi NEepsku mu sudbu, na uzbunu svira jer osjeća isključenje iz svijeta s tim govorenjem. Poleta nema ni brzine, osim sporine. Između riječi ovih su česte provalije, riječ ta hoće sve da banalizuje. Riječ se nasilno čupa iz svijeta, po čuvenom Bergsonu, učitelju Vinavera. Zamrzava stvar. I Bergson zato izučava RITAM, Vinaver ga prati. Riječ se mijenja pod okriljem ritma, epska muzika ne paše već je novija riječ kolebanje - prostor za Život. Tu muzika je spasonosna i unutrašnji je pokret svijeta, NE oblik. Vinaverska ,,nadgramatika”.

Svijet otpor nam pruža da poništi nas, u stvari nam SLUŽI, jer doziva nas. Nije sve crno kad udara svijet.

Pjesnik mora na ulicu, kaže Vinaver, on mora osjetiti melodiju i ritam života upravo sad, jer jezik je uvijek jezik trenutka. Zar vraćati se i starim bogovima? Pita Vinaver. A bogme i ja se o tom pitam. Nije loše za imati i staro u vidu, bez naročitog opterećenja. Nije ni Sokrat smatrao nešto neophodnim znati sve o mitovima. Narod mora da se sluša (osluškuje), a ne masa. Narod valja i popraviti primjerom Ličnim i vezom u Duhu, a vladari vaspitanjem i obrazovanjem. Načelo ritma ističe Bergson, u govorenju. Kojim tonom se govori nešto. Čak značenje pojma katkad je nebitno kad prevlada zvuk. Pjesnik produžava energiju svijeta. I građenje je bez kraja, otkud i kraj da ima u Beskonačnom! Konačnost je u oblicima - Šta projektuje?

To piše u ,,Čuvarima svijeta“ daVinaver hoće se uzdići u nadjezički zvuk jezika. Ili se davimo dalje gramatikom silnom i beživotnim pravilima.

Vinaver u slovo ulazi radostan, u slogove, riječi i ostalo. Zaljubljen u slova, kaže, kao Niče u Vagnera uz kojeg se na pozornici glumci vrlo teško kreću. A Šekspir? Njegova svaka riječ oživljava.

Letindor

No comments:

Post a Comment